U ponedjeljak, 30. siječnja ispratili smo u tuzi svoju kolegicu i nastavnicu Sonju koju je teška bolest otela njezinoj obitelji i svima koji su je poznavali. Do prije nepune tri  godine predavala je engleski jezik u našoj školi, u svojoj školi, u svojemu mjestu. Bolest ju je spriječila da uživa u umirovljeničkim danima i posveti se potpuno svojoj obitelji, prijateljima, hobijima.

Sjećamo se naše Sonje, nasmijane, uvijek spremne na šalu. Sjećat će je se i mnogi njezini učenici i njihovi roditelji s kojima ih je odgajala. 

Koliko je samo generacija ispratila u život! Kolikima je pomogla da pronađu svoj put, voljela ih i brinula se za njih kao učiteljica i razrednica, često poput majke koja strepi za svoju djecu.

Kolegicama i kolegama bila je uzor, učili smo od nje. Pokazala nam koliko je časno naše zvanje i kako se, bez poštede, do zadnjega dana radi posao koji se voli.

Zbogom, draga naša Sonja!

                 ...

onda sa suncem zaći

u vječnost neprimjetno se sliti

teći će i dalje sanjiva rijeka

u odrazu vode šaptat će sjene

kao da nekog još uvijek čeka

oplakujući svoje obale daleke (...)